2.dio

Na listu moga zivota sam zapisao o mome zivotu ali takodje i o mojim osjecajima.Lista je otkrivala sve sto sam osjecao-sve moje osjecaje i moje kocnice koje mi nisu dopustale dalji razvoj.Znao sam da moram dalje bez obzira na sve.Uprkos svim mojim vjezbama i meditacijama-osjecao sam zivot kao jedan tezak teret.Bio sam upravo zavrsio gimnaziju i nisam imao nikakvog posla-niti sam namjeravao da ga imam.Mislio sam-ma nema problema roditelji rade i mogu mi priustiti sve sto trebam -ja mogu da nastavim sa svojim putem.
Nakon toga sam se zapitao-a koji je to put,sta ja to radim i radim li ja nesto???Da li je to nesto stvarno vrijedno necega ili nije.Moji roditelji su postali strasno zabrinuti za moj zivot jer nije licio zivotu mojih vrsnjaka.Ja sam bio tragac-mada nisam tada ni znao da taj izraz postoji-bio sam jedan od tragaca.Govorili su mi -svi rade i ti ces raditi.Ono sto sam ja medjutim najvise zelio u tom trenutku bio je osjecaj zadovoljstva zivotom.U to vrijeme nisam imao nikakve veze sa djevojkama.Imao sam nekoliko kratkih pokusaja ali nisam uspjevao da zapocnem neku ozbiljniju vezu.Moji problemi su mi bili vazniji od djevojaka-i razumijevao sam kako nema nista od veze dok se oni ne rijese bar djelomicno.Najcesce bi kada bi i uspostavio kontakt sa nekom to zavrsavalo sa problemima i ubrzo bi se "romansa" prekidala.
Ovo mi je s vremenom poceo ici na nerve.-pitao sam se zasto ja boze ja koji sam samo zelio da imam zadovoljstvo u zivotu,ja koji sam zelio da sam kao i ostali oko mene.Svi oni su zadovoljni zivotom koji zive ali ja ne-mislio sam.Ovaj fenomen zadovoljstva meje zaintersovao pa sam zato popricao sa drugima i oni su mi opisivali slicne probleme koje i sam imam ali oni nisu znali niti su zeljeli da znaju nesto vise o njima niti su imali volje da ih rijesavaju.Vidio sam ih kao osudjenike na zivot koji su sami izabrali-u tom momentu sam uvidio sa smo svi mi svoji licni suci.
Da cu nastaviti dalje -to je bilo jasno kao sunce.
Nakon nekog vremena u moje ruke je ponovo pao "Primalni krik" od Janova-i citao sam ga po peti put.Naravno da je Janov bio u pravu-on nas je vidio kao nenormalna i nezadovoljna bica sto je vecina od nas ustvari i bila.Citao sam da ga mnogi nisu voljeli jer je bio predirektan i presurov pri izvodjenju terapije.I bio je.On je samo opisao ono sto je vidio kroz stotine slucajeva svoje dugogodisnje prakse.Od svih pisaca u podrucju psihoterapija on je bio covjek koji je ostavljao najvise uticaja na mene u to vrijeme.U njegovoj knjizi nije bilo uplitanja religije niti necega mracnog ili misticnog-mistika njegove knjige je lezala u opisima slucajeva i ljepoti koju su osjecali ljudi koji su napokon nakon mnogo godina ponovo poceli da osjecaju zivot i da budu zadovoljni njime.Osjecao sam da mi on moze pomoci i dati mi ono sto sam trazio.Posudio sam knjigu i Denisu-i ocekivao sam da vidim njegovu reakciju. Denis mi je vratio za nekoliko dana rekavsi mi:ova knjiga me je stvarno impresionirala ali ne smijem citati dalje-bojim se da me pogadja u detalje i malo me je strah da nastavim.Moji roditelji su gledali u ovoj knjizi neprijatelja sto je bilo smijesno.Ako istina postoji zasto ona mora biti meka i dobra ili zasto bi ona morala odgovarati nasoj slici svijeta-mozda smo mi pogresni i treba da se mijenjamo,mozda smo cijeli zivot zivjeli pogresno ali to ne znaci da moramo da nastavimo sa tim.
Pomislio sam-osudjeni smo i mi Denise,moracemo zvijeti sa nasim problemima,nemamo nikakve sanse da se dovucemo do USA i Janova.On je strasno skup-morao sam konstatovati.Morao sam nastaviti sam i uraditi sto sam vise mogao na svoju ruku.Tako sam i ucinio.Uzeo sam od Janova sve sto mi se cinilo vrijednim i nastavio putem koji nema odrednicu,putem koji nije osvjetljen vec ga moram sam osvjetljavati mojom svjescu.Samo Denis me je mogao shvatiti donekle.
Ono sto me je u to vrijeme punilo energijom bile su setnje u prirodi.Obicavao sam otici do sumice iznad gradskog stadiona koja je ujedno bila i trim-staza gdje su ljudi dolazili radi rekreacije.Bilo je to mjesto za sve one koji su zeljeli pobjeci malo od gradske vreve.Ja sam isao tamo da dozivim prirodu.Obicno sam isao tamo sam da napunim baterije koje bi se ispraznile nakon duzeg vremena provedenog s ljudima.Mislio sam:najbolje je zato da idem sam tamo.Suma je bila dozivljaj-nekad bi posmislio kako bi bilo lijepo imati cijelu sumu za sebe.Kada bi stigao tamo-nasao bi neko drvo koje mi je djelovalo veliko i jako.Sjeo bi tada ispod njega zatvorio oci i udisao sa svakim svojim udisajem njegovu energiju.Isto bih radio i sa rastinjem koje je bilo oko mene.Nakon ovoga bi se uvijek osjecao bolje i kroz mene bi strujila energija koja se osjecala kao trnci a narocito se osjecala na vrhovima prstiju.
Jednog dana dok sam bio tamo sreo sam jednu djevojku koja je imala walkman na usima i ruksak na ledjima.Bila je to djevojka koja je izgledala privlacno.Primjetio sam nakon nekog vremena da je stalni posjetilac sume bas kao i ja.Vidjeo bih je kako sjedi na klupi blizu mjesta gdje sam ja obicno sjedio.Bila je okruzena nekom vrstom tisine.Mislim da kada smo primjetili jedno drugo nekoliko puta na istom mjestu da smo shvatili onako nesvjesno da imamo nesto zajednicko.Ako nista a onda mjesto na koje smo voljeli doci.Jednog dana sam dopustio sebi da joj pridjem i tako sam joj se predstavio.Rekao sam samo-zdravo ja sam Haris-izvini sto te uznemiravam ali znas zadovoljstvo mi je da te vidim na istom mjestu kao i ja svakoga dana.Rekao sam joj jos da mislim kako smo oboje usamljeni vukovi-i kako oboje razumijemo ovo drustvo do te mjere da se moramo povuci od njega kako bi ga mogli posmatrati sa strane-i na taj se nacin izolovati od svih njegovih uticaja koje ljudi koji zive u njemu imaju na nas.Mi smo slabe osobe-rekao sam-ne zelimo ucestvovati u njihovim ritualima pa smo zato izmislili nase licne rituale i svoj svijet.Jesam li u pravu- jer ako nisam zelim samo da ti pozelim dobar nastavak dana i necu vise da te ometam.
Ona se zagleda u mene toliko intenzivno da sam se skoro postidio od tog pogleda i rece-da u pravu si to je razlog-tu sam zato sto imam problema sa svima pa cak i sa samom sobom.Ja pokusavam cijelo vrijeme da se izdignem na neki nacin u ovom drustvu ali svaki put ostajem neuspjesna u pokusaju.Cim pomislim da je sve ok i sve kako treba kao da se sve opet srusi na mene i opet sam na pocetku.Pokusala sam i to da odigravam neku drugu osobu i to radim jos uvijek i upravo zato dodjem ovamo.Zelim da se malo odmorim od te neprirodne uloge od te smijesne glume za publiku-ovo je jedini nacin da to sve ostavim iza sebe.
Moje slijedece prirodno pitanje bilo je da li bi mozda htjela da se nadjemo negdje pa da zajedno izadjemo u grad.Nasmijala se malo i rekla-pogledaj pa vec smo izasli zar ne-sta hoces jos.To sto imamo slicne zivotne sudbine ne znaci da sada ja zelim biti s tobom-to bi bilo kao da sam klonirala sebe samu i onda bi svo vrijeme imala sa sobom jos jednu osobu sa istim problemima.
Ne-rekao sam.Ne mora biti tako.Nas dvoje imamo toliko toga da naucimo jedno od drugog samo ako si spremna na tu avanturu.Znas-rekao sam-to mora biti slobodan izbor sa tvoje strane-u mojoj ponudi nema nicega sto bi se moglo nazvati natjerivanje ili nagovaranje.Razmisli o ovome sto sam ti rekao.Neka odgovor dodje iz srca ono obicno nema predrasuda.Grijesimo pocesto kada puno razmisljamo unaprijed ,a uostalom sta bi falilo da pokusamo ja preuzimam isti rizik kao i ti zar ne.
Ona se okrenu prema meni i rece:moram da idem!
Vidimo se-rekoh joj i ona se udalji.
Koja cura-pomislio sam-djevojke su stvarno drugacije od momaka-one uvijek imaju svoje rituale ali ok pusticu je da odigra svoju ulogu do kraja-svoju sam vec odigrao pomislih.Uvijek sam bio takav-ako vidim nekoga ko mi se svidja ja to kazem vrlo brzo toj osobi-moja gluma je uvijek bila kratkog daha.
Slijedece jutro kad sam se pojavio u sumi ona je vec bila tamo.Cao nepoznati prijatelju-pozdravi me-jesi li mislio o meni cijelu noc-poznajem ja vas momke-uvijek imate spremne nove strateske poteze.Pa pomalo rekao sam joj ali nisam mislio bas puno jer sam imao nekog drugog posla.Inace kako se dama osjeca danas ovdje u ovoj nasoj maloj sumici.Imas li mozda nesto interesantno da mi ispricas-upitao sam.Naravno-.Ponijela sam jednu pjesmu koju sam napisala jucer.Zamisli da sam mislila o tebi i da sam ti cak napisala pjesmu-vrlo cudno-ne prepoznajem samu sebe u svemu ovome.
Daj da vidim.Uzeo sam joj papir iz ruke i poceo da citam pjesmu.Bila je to kratka pjesma ali sam joj se obradovao jer mi je znacila dosta.

U sumi sjedi jedna dusa
i ogleda se u ogledalu moga oka
uplasen od ovog svijeta
on zeli pobjeci i bjezi u moj zagrljaj
on me pita da ga pratim do grada
obecava da sve ce biti drugacije sada
u mom zivotu
on misli da zna sta znaci voljeti i pokazati tu ljubav
i sta vise da pozelim osim da ga pokusam i zavolim
ne zelim jos jednu praznu igru jer nemam dovoljno za nju
molim te boze ne igraj se s mojom dusom,jer ona je vec u snu
pokazi luku ovom zalutalom brodu
sto usamljen luta po nebeskom svodu
ovaj brod je izgubio vjetar i njegova jedra su opustena
zelim da znam kome da vjerujem i kako da budem oprostena

Kada sam procitao pjesmu koja mi se svidjela pomislio sam -ovo sa njom ide bolje nego sto sam mogao ocekivati.Nakon ovoga sam joj rekao kako ja to gledam na djevojku koja mi se svidja-rekao sam joj da je to ona osoba koju volim svim bicem i s kojom mi sex nije ni u mislima niti u prvom planu kako je gledam kao nesto sto me ispunjava cijelog a ne samo moju tjelesnu pozudu.Rekao sam joj-ti si upravo takva.Imas slicne probleme kao i ja-i mozda ce ti djelovati smijesno sto je meni drago sto je to tako ali sa tim tvojim problemima ja lakse shvatam moje i to cini moj put laksim da predjem,baca malo vise svjetlosti na njega.
Ona me pogleda-fino kazes rece-volim da te slusam-to si rekao od srca osjeti se, barem ja tako osjecam, nadam se da se necu prevariti.Znas- rece-umorna sam od momaka koji me nisu ni pokusali shvatiti vec su samo trazili i trazili a nista nisu davali zauzvrat.Ljudi slabo slusaju-kao da ih samo zanima ono sto oni osjecaju,egocentricni su-a ti sigurno znas kako se onda zavrsavaju te veze i prijateljstva.Nevjerovatno je bilo to kako su se nase price slagale.Kao neki sareni mozaik napravljen od problema i sitnih radosti satkan od proslosti i sadasnjosti sa puno nedefinisanih komadica buducnosti.
Ona se zvala Dilba.Vrlo neobicna cura-voljela je da se oblaci u cudne haljine-njen stil je bio prava alternativa mostarskoj modi.Znala je da je drugacija i zato je stalno rusila postojece trendove oblacenja.Prvi put kada smo trebali izaci predlozila mi je jedno mjesto na koje sam i sam volio cesto otici.To je bio jedini engleski pub u gradu-a zvao se je Piccadilly pub.Izgledao je kao jedan od Londonskih dvospratnih autobusa.Tamo smo ja i ona voljeli sjediti i piti nasu jutarnju kafu ili vecernji juice.To je bila moja prva prava ljubav.Ona-djevojka sa ruksakom punim vegetarijanske hrane-depresivna i pocesto utucena-moja draga problematicna djevojka.Mnogi kazu da je pas covjekov najbolji prijatelj ali ona je bila moj najbolji prijatelj i najbolja djevojka.Ako bi npr navecer izasao sa drugovima-ona je znala ici od kafica do kafica trazeci me sve dok me ne nadje i kad bi me nasla samo bi rekla pa gdje si ti trazila sam te posvuda.Osjecao sam se presretno u tom periodu-bio sam potreban.Jednom smo tako setali po gradu i on je ugledala kera na jednom balkonu koji je buljio u nas i izgledao vrlo tuzan.Rekla mi je-vidis kera na balkonu-njegov gazda mora da je neki zao tip hajdemo mu pozvoniti na vrata i pitati da izvedemo kera u setnju.I tako smo i ucinili.Gazda je ustvari bila jedna starija zena koja nije mogla ici u setnje sa kerom tako cesto-ona je bila tako sretna sto smo joj se ponudili za kera.Ker je odmah zavolio Dilbu kao da je poznavao duze vremena i na taj nacin nam potvrdio da stoji u potpunosti sa onim sto planiramo.
Sada smo bili troje.Ker je bio kao nase dijete.I ja i ona smo bili jos premladi da bismo mogli imati familiju tako da je ker bio pravo rijesenje.Mi -jedna sretna familija.Dvoje mladih sa problemima i jedan sada malo manje zalostan ker.Sad sam imao oboje i covjekovog najboljeg druga-kera i najbolju prijateljicu Dilbu.Ker je stvarno uzivao sa nama a pogotovo kada bi ga izveli u nasu sumicu-napokon se je vratio prirodi kao i mi.Dok je ker lutao okolo mi smo sjedili na travi na jednom mjestu u sumi koje smo oznacili kao nase tajno mjesto.Sjedili smo tamo i Dilba me je pokusavala nauciti svome ljubavnom umijecu.Njene lekcije u ljubavi bi uvijek pocinjale tako sto bismo oboje zaklapali oci.Rekla je kako nam to pomaze da prekinemo nasu sputanost kada iskazujemo osjecaje.Rekla je:pokusaj sada da me dodirnes vrhovima svojih prstiju.Pokusavali smo da se dodirnemo sa vrhovima prstiju tako zatvorenih ociju i nakon malo treninga smo uspjeli u tome.Nakon toga mi je rekla da sada kada su se nasi prsti dodirnuli treba da pocnemo da lijepimo nase dijelove tijela jedan za drugim redom,dakle prsti ruke ,laktovi i dalje sve dok se u potpunosti ne spojimo.Nakon ovoga mi je rekla:Koncentrisi se na moju toplinu koju ti moje tijelo daje-pa ces zaboraviti svoje tijelo-nasa tijela ce postati kao jedno.Kada sam to uradio osjetio sam da sam nestao.Postojao sam-ali ipak to nisam bio samo ja.Osjecam se divno Dilba rekao sam joj.I ja isto odgovorila mi je :momak brzo se ucis.
Poslije mi je objasnila da je magicno u ovom nacinu ljubavi to da ne da samo dva tijela postanu jedno vec da i nase misli postanu jedno posto je osjecaj tako jak da ne mozemo misliti na nesto drugo vec smo totalno koncentrisani na osjecaj.Kada ovo osjecamo ne treba da pricamo da bismo se slozili u necemu jer ljubav cini da se slozimo u tome-zato svi pricaju stalno o ljubavi.
Bio sam iznenadjen njenom pricom.Pitao sam je-kako to da znas toliko o tome.Bicu posten Dilba--ja sam tebe htio nauciti stvarima koje ne poznajes a sada vidim da znas dosta toga sto i sam ne poznajem.Hvala ti na prisutnosti mala smokvice-ovako sam je znao zvati kada mi se srce smeksa.Dobro je sto i ti mene ucis tako da ovo ne bude samo davanje vec prava razmjena znanja.Rekao sam joj-Dilba ti si moj pravi prijatelj-i moj mjesec sto sija na mene kada bi svi da mi pricaju o svome mraku.
Ona se nasmijala-i rekla-Harise -moj pravi poklon tebi nikada ne moze biti neka stvar.Danas sam ti dala najvise-moj pravi poklon.Drugima kupujuem poklone i darivam i uzivam u tome ali danas sam dala od sebe i iz sebe-isto kao i ti meni-moje i tvoje tijelo nasu toplinu i ljubav.To su najsvetiji pokloni i ti pokloni ne moraju biti vraceni jer se u isto vrijeme i primaju kada se daju.
Vidis rece ona-ako nas zivot jednom rastavi ti ces se uvijek sjecati ovoga-tvoje tijelo ce se sjecati kakva sam bila kako sam se osjecala.Kada budes imao neke druge djevojke pokazi im sto ja tebi danas i sve ce imati isto sjecanje ako se nekad rastavite.I molim te Harise da se sjetis i ovoga-ja zivim u svakoj djevojci isto kao sto i ti zivis u svakome muskarcu ali covjek samo treba stici do njih.Zato nemoj da tugujes ako se desi da nas putevi rastave.Rekao sam joj-molim te nemoj da mi pricas o tome dok su suze kvasile moje lice-a i sam sam znao da je to istina ne zelivsi vjerovati u nju.Ona dalje nastavi nakon sto me je pogledala ozbiljna i tuzna-cak i kada bismo zivjeli cijeli zivot zajedno-opet bi nas nesto rastavilo pa makar i smrt.Nakon toga mi uze glavu i rece-mi zato zivimo sada jer nemamo nikakvog osiguranja da cemo zivjeti i sutra.Mi zivimo da bismo zivjeli a ne da bismo ceznuli jedno za drugim ako se prekine.Covjek mora da zna da isto tako kako neka osoba dodje u neciji zivot tako moze i nestati iz njega.Takva je istina.
Zagrlio sam je.Nisam znao sta da kazem.Ali ona je znala.Rekla je:ali zato te volim ovdje i sada , zajedno smo i to je jedina istina.
U to vrijeme sam se mnogo toga naucio od nje.S vremenom sam imao sve vise povjerenja u nju i u jednom trenutku sam osjetio da bi mogao da joj se otvorim kao sto nisam uradio ni prema jednoj ranije.Sve moje tajne koje ni moji roditelji nisu znali niti bilo ko drugi prosuo sam pred nju kao svoje dragocjene i cuvane bisere.Znao sam da mogu to slobodno da ucinim jer me je voljela a kada covjek stvarno voli onda covjek ne osudjuje vec pomaze da se prevazidje sve sto stoji na putu.I tako je i uradila.Sve sto sam joj rekao samo je primila mada su tu bile i neke stvari ,osjecaji koji su se meni cinili cak i zastrasujuci kada sam joj ih pricao.Rekla mi je-znas sta, svi mi nosimo u sebi najdublje istine koje krijemo od svih ostalih i smijemo im se kada ih primjetimo kod drugih.Kada se tako smijemo ustvari mi pokusavamo da sakrijemo nase istine od nas samih.Rekao si mi danas svoje unutrasnje istine i odmah sam to shvatila da imas veliko povjerenje u mene