Pusticu da me vjetar odnese,
da me vrijeme prozme
da me zemlja prisvoji.
Jer prolaznost je tu,
jer nista vise nije stvarno.

Zvuk, slika, osjecaj
sto cine nas svijet,
ostaju zatvoreni u dubini!

A mi,
gdje smo, sta smo?
Koliko jos?
Ne znam, znam samo da traje
i da me ispreplicu divljenje i strah.

Otvorih vrata i pogledah u daljinu.
Vidjeh prizor na horizontu,
i naslutih stvarnu istinu.

Prepusti se vjetru zivota,
nek pokaze ti put do sna.
Pogled u daljinu samo je
prozor u dusu tvoju
a ona istinu naslutit zna.

NE OPIRI SE


Ne opiri se
kada suze navru ti na oči
i koža postane teška
od nemira,
ni kada horde andjela
i demona
počnu da gamižu
po tvom telu
dok zmija vatrena se budi
urlikom vulkana.

Neka te premere mravi
i premreže pauci
ne opiri se
tražeći nemiru ime.
Reč nema smisao
i nije uteha
ni spas
jer imenom Božjim ne možeš
dozvati Boga na uzglavlje.

...I sve dok na kraju, zajedno ne stignemo tim istim pravcem na dve suprotne STRANE!

Tko sam ja

Vraćam ordenje za mir
Jer mira više u svijetu nema
Dok se mir s ratom bori
U mreži ljudske gluposti
Sve je manje ljudi u redu
Za predstolje dobroga čovjeka
Bore na licu sad su u modi
Jer ih besplatno daje sivilo života
Gdje je moje parče neba
Samo moja sjenka
Moj je vjerni pratilac
Ali i ona me ponekad izda
Tko sam ja
Zrno pijeska u pustinja nadanja
Mikro u makro kosmosu
Dio prašine u svemiru
Kap u kaplji vode
Kojom se svijet umiva
Tko sam ja

Volis li me?
Ljubavice, i da bez noge ostanes!
Ne laze. Znam. Vidim mu u ocima,
dok ispred mene unatraske se spusta
putem od tunela na Velesicima.

Negdje daleko prozuji granata.
Kako predivno mirise godinama nekosena trava.
Boze, kakvo visoko nebo!

Kroz roletnu probija se svjetlost.
Budim se u mojoj drugoj zemlji.
Boze, kakvo nisko nebo.

Na radiju vijesti, na mom drugom jeziku.
Vrtim dalje. Necu! Ne mogu sad da ih razumijevam!
Neki drugi put cu.
Neki drugi put, poslije nekog drugog sna

(Sjecanje na covjeka kome se nije moglo, ili nije htjelo, ili nije ni trebalo pomoci, jer je vjerovatno shvatio smisao ili besmisao zivljenja.)

Mrsavo, bradato lice vuce se asvaltnom ulicom,
upisane pantalone svezane uzicom,
mrtve, sive oci prebiraju po ljudskom otpadu
trazeci hljeba u kontejnerskom smradu.
carapa na lijevoj, koscatoj nozi, a desne nema,
skidata s noge nije dugo vremena,
cipele neodredjene boje za tri broja broja vece,
tragovi krvi, govana, na njima smece.

I, ako ne svratis u prvu kafanu nesto da popijes,
i ako pogled gadljiv od njega ne sakrijes,
vidjet ces kosulju bez dugmadi, sa puno rupa,
vidjet ces tragove novina, tragove klupa.

Odjednom zastade, vid mu nesto spazi,
zamalo dama stiklom da nagazi,
u oku se upali plamicak zivota,
ogrizak od jabuke, o kakva ljepota.
Stara kicma ka zemlji se povi,
dok sretnim pogledom zar opuska lovi,
ranjava, drhtava ruka jabuku uze,
opet gorcina, stid, u ocima suze.

Opusak, odmah, u krastva usta stavi,
cesuc se dugackim noktima, ogriskom po glavi,
plavicast dim trulim plucima dade,
navali kasalj, krv na cestu pade.

Do prve klupe kasalj prestade,
sjede na njen cosak, gospodin ustade,
pogleda gadljivo na jadnika i pljunu
zvacuci veknu govedine punu.


Jadnik podize pogled, ugleda gospodinov lik,
iz srednje skole to je njegov ucenik,
opusak iz ruke na asvalt pade,
sjeti se da nekad neznalici dvojku dade.




Dok gospon odlazi imenom htjede ga zvati,
na tren da stane, da dodje, da se vrati,
da mu kaze da je ucenik njegov bio,
ponor zivotni da ih je rastavio,
ali sjeti se ko je, dignuta ruka klonu,
vrati se odmah u stvarnost bolnu,
pomilova ogrizak, jabuku ko brise,
spoznavsi nanovo da ga nema vise.

Prolaznice pogledaj lice sto borama pise
ako znas citati ne preziri vise,
nego mirno prodji,bola ne nanosi,
da na licu boru i tvoju ne nosi.