Noć se spušta, osjećam kako preuzima ovu svjetlost. Sunca danas nije bilo puno, samo se pojavilo i provirilo kroz zavjesu od oblaka. Jako volim sunce, osjetim onda kako mi se cijeli svemir smiješi, i onda osjetim svu tu ogromnost tih neslućenih prostora. Kako bih volio da mogu samo da okusim makar jedan dio sve te tajne koja se tako obavila oko nas.

Da, mi živimo ovdje na ovoj planeti zemlji, i totalno nesvjesni te tajne koja se obavija oko nas. Na kakvom se to putovanju nalazimo, šta je to nas napravilo i kojim povodom. Dalo nam sve te emocije da osjećamo i uživamo ali ne i sve te odgovore na naša vječna pitanja.

Od pamtivjeka su ljudi pokušavali da proniknu u tajnu našeg postojanja i nađu sve te odgovore, ali bez uspjeha. Izgleda da je ovo put na kome nikad nećemo uspjeti naći sve te odgovore, možda poslije kada se preselimo u taj drugi oblik, kakav god bio. Ponekad osjećam kao da je moja svijest tako slobodna i sretna da bih mogao letjeti, a ponekad se osjećam tako zatvoren i bez poleta. Stvarno sve varira i oscilira. Pa tako i mi, i čitav svemir pulsira iz jednog oblika u drugi, sve se mijenja i sve prelazi iz jednog stanja u drugo.

Nikada nije, jer nije bilo suđeno, dotaknuo ono mjesto u dnu njene duše kojim je vladao, osim u trenutku euforije dok se njen pogled kao topli slap stapao s njegovim, žareći cijelo njegovo tijelo, i prodirao na mjesta za koja je mislio da su potpuno nedostupna. Iako mu se taj doživljaj ponavljao i palio mu utrobu, nije ga shvaćao drugačije od vlastite čežnje i zablude. Sve je omalovažavao osim pomisli na njeno tijelo, dodir koji ga u samoći ohrabruje da se nada da i on na nju tako djeluje. Pa onda bijes i prijezir. Kao da je ona svemu bila kriva. Kako se samo vješto pretvarala. Nikad nije pridavala značaj njegovoj muškosti, a gleda je kako ju žari svojom maštom. Kad bi samo znala da ne bi mogao živjeti bez samoće u kojoj je posjeduje. Tad je bila samo njegova i više ničija nije mogla biti. Nikad joj to ne bi priznao, nikad joj ne bi mogao pružiti to što od njega očekuje. Govorila mu je o ljubavi. Ljubav je bila njen život, kao i riječi. Njemu riječi nisu ništa značile, a ljubav nije upoznao na način na koji mu je ona predstavljala. Daljina koja ih je dijelila za njega je značila sigurnost da ga neće ostaviti, da ništa od njega neće tražiti, a da uvijek može u njoj uživati. Mrvice koje joj je ukrao izluđivale su ga žudnjom. S prijezirom je gledao na tu njenu iskrenost i potrebu za njegovom blizinom. Snove koje je spominjala, nije htio za njih čuti. To je samo percepcija ljudskog uma. Nije se njima htio za nju vezati i da je mogao odavno bi otišao što dalje, samo da izbjegne mogućnost da ju sretne. Ona je otvarala sva vrata pred njim, najskrivenije kutke, a on je samo brže odlazio, bježao, nazirući u svakom njenom pokušaju zamku. Namjerno je omalovažavao njene izljeve osjećaja, vrijeđao bezobzirnošću svaki djelić njene duše iz puke nesigurnosti. Bolje da joj okreće leđa kad god mu da priliku, a davala mu je stalno, nego da ih ona njemu samo jednom okrene. U jedno je bio siguran, ona nikad neće odustati od njega jer joj je lukavo pokazao svoje bludne misli, a onda se okrenuo kao da im ne pridaje nikakav značaj. One su bile samo njegova mašta, mogao je njima vladati. Nije morao isčekivati njene dokaze ljubavi dok ga je istovremeno trgala sumnja. Nije se mogao oduprijeti osjećaju da ju je nemoguće potpuno posjedovati, da ona pripada samo sebi i svojoj percepciji života. Nije mogla biti ničija ljubavnica. Ta ju je misao vrijeđala. U mašti s njim bila je iz svojih dubokih uvjerenja, zbog osjećaja koji su joj bili svetinja. Njene su mu riječi bile bliske kao život, ali nevjerica mu nije dala da u njima uživa. Kad bi im dao da zažive, više ne bi mogao udahnuti bez njene blizine, više nikad ne bi bio svoj. Brisao je iz sjećanja njen lik, oči koje ga prožimaju pogledom iznutra i tu vječitu tugu i ozbiljnost.
Shvaćala je nemogućnost njihove veze, ali je nije htjela priznati. Rađe je govorila o nevažnim stvarima i puštala da vrijeme teče u njegovoj blizini. Već je bila izvan tog trena, znajući da u sljedećem predstoji borba sa stvarnošću gdje njega nema, gdje gordo od nje odvraća pogled i odlazi, kao da se ni ne sjeća da je do maločas milovao glasom kojeg je toliko voljela. Znala je da mu nitko neće moći pružiti ono što mu ona pruža, bilo bi nevjerojatno, a nije htjela zarobiti njegovu slobodu i vezati ga. Uvijek je mučilo to što mu ne bi mogla ispuniti život stvarima koje je ona već iskusila, nije ih mogla uskratiti njegovim mladim godinama. On je bio uvijek isti i najodbojnija joj je bila ta njegova hladnokrvnost, tobožnji nemar. Najrađe bi da ga više nikad ne vidi, ali ta misao je bila samo zraka. Već je osjećala oštricu kojom je probada i odbijala je od sebe i prije nego bi se uspjela formirati. Ni samoj sebi nikad nije pripadala koliko njemu, a kamoli nekom drugom.

Stoji vec dugo
pognutih ramena ,uplakanih ociju sa strahom na licu..
Osvrce se oko sebe ,zbunjena ,izgubljena trazi nesto ..Ne govori,usta malena sakupljena u grcu ,muk i tisina u njoj..U njoj se odvijaju oluje bijesne a ona ne zna kako rijeci poslati van,uputiti mali brodic sa pobjesnjelog mora duse njene ,pokazat mu put u sigurnu luku..ne zna jer ona je maleno dijete ..
Samo ocima sto nose ponor najdubljih morskih dubina ,samo ocima koje slikaju zelena polja i sirine njene..samo ocima govori..
I dok drhti tijelom,dusa sicusna ocima moli.. Moli za ljubav,paznju i zagrljaj ..Preklinje .. Prilazim joj polako ,kao ptici nemirnoj, ranjenog krila ,sto osjeca strah i poletila bi a ne moze ..Prilazim joj tako tiho ,pazljivo ,ne zeleci ponovo ju natjerati u bijeg ,ponovo iznevjerit njeno povjerenje..Prilazim joj ja da joj hrabrost dam,da joj nadu dam,da joj ljubav dam..Prilazim joj ja koja sam ju izdala..Ja koja nije znala kako ju treba voljeti ,ja koja nije znala da treba prvo prigrliti to sicusno dijete sto u nama spava,tu plahu pticu koja vapi za zagrljajem,toplim rijecima ,povjerenjem i prihvatanjem.Ja koja je gledala sve druge osobe oko sebe , nju usutkala odavno,svaki njen glas ,ispocetka snazan a kasnije tek sapat,ignorisala..Nisam ga vise znala cuti ,usima ne i dusom ne..Ja je nisam znala cuvati i paziti,dopustila sam da presahne ,da sunca nema da ju grije,da vode nema da se napije..negdje sam je zatvorila u mracnu sobu gdje nema svjetla i ljubavi..Nisam znala to dijete u sebi voljeti ,nisam znala sebe zavoljeti..Stoji i posmatra me tim ocima nevinog ,ranjenog djeteta..Mogla bih joj toliko toga reci,razloge navesti ,opravdanja naci ,svoje neznanje,neiskustvo i nezrelost priznati,poraz moj ,neuspjeh.Mogla bih ali to joj pomoci nece,to je uvjeriti nece da zelim ju voljeti ,zelim ju upoznati ,zagrliti..Prilazim joj rasirenih ruku,molecivog pogleda ,punog nade da nece odbiti moj zagrljaj,moj pokusaj da dodjem kuci..Da postanem jedno s njom,potpuna,istinska ja..Jos nepovjerljiva prepusta se zagrljaju mom,stapa s tijelom i dusom mojom..Milujem joj kosu i sapucem da ju volim ,da ju zelim voljeti ,da ju zelim prihvatiti i kad je bijesna i neposlusna,kad je uplakana podarit joj utjehu,kad je umorna dozvolit joj odmor..dozvolit joj da voli i bude voljena..Prihvatam te ,volim te..

Zaboravili smo ,nekad prije smo znali ,instinktivno,da trebamo prvo zavoljeti sebe,prihvatiti sebe ,prije nego volimo nekog drugog..Zaboravili smo i bjezali cesto bas od tog najvaznijeg dijela sebe..Djeteta tog predivnog u nama..djeteta koje ne zeli bogatstvo,nit slavu ,nit pobjede ,ono samo zeli ljubav cistu ..