Gledam je...

Gledam je -moju ljepoticu moga andjela i zelim da sam stalno uz njega.Odlucio sam da je volim i znam da je to dobro za produzenje vrste- bog je sve to tako zamislio ali ja osjecam ljubav prema njoj,snaznu ljubav covjeka koji voli jedno bice nas ovoj planeti vise od drugih.Ona je sva usplahirena,njene oci svjetle nekim cudnim sjajem,ona je kao mala djevojcica razdrazljiva i nekad tjera inat samo da bi ga tjerala vidim to.Moja fina cura je tako slatka kada to radi.Kada gledam u njeno lice vidim koliko se dobrote krije u toj glavi.Jednom mi je rekla kako bi zeljela da je volim vise i od samoga sebe-ne znam da li je uopste moguce voljeti toliko jednu osobu ali mislim da je volim kao i sebe ili bar priblizno toliko.

Ona je nenaporna i lagana u odnosu-ima svoj svijet i ja imam svoj i nasi se svijetovi stalno ispreplicu a onda su malo sami za sebe pa se opet isprepletu.Mi zivimo zivot normalno i raznovrsno-malo citamo ili se bavimo svojim stvarima a onda se opet pribijemo jedno uz drugo i volimo se-volimo se zestoko,volimo se intenzivno.

Mislim da sam postao ovisnik o drogi zvanoj moja djevojka i o njenoj ljubavi.To stvarno nisam htio,zakleo sam se da ne zelim i da necu da ovisim ni o kome ali cesto mi fali.Osjetim nekad neke fantomske dodire na svome tijelu kao da je sa mnom i kao da me sada dira mada nije tu.Svaki put kada mi padne na pamet osjetim neku toplinu u sebi kao da je zensko ostavilo trag svoje topline u mome muskom srcu i otislo.

Ovi me osjecaji cesto tjeraju na plac i osjecam da cu se ugusiti u svojim sopstvenim suzama i osjecajima.Bojim se da ce me sve to preplaviti kao nekontrolisana bujica i da necu imati snage da joj se oduprem.Kada ona dodje sve ostalo prestane da postoji i ja obicno gasim sve oko sebe da se posvetim samo njoj a za to mi treba sva paznja, jer ona je samo jedna