Ljubavna fotografija na stradunu sjecanja

I sjedili smo tako okruzeni penzionerima iz svih zemalja, ja i bice sa krilima-moja cura,moj melek,ispred vrata Straduna u Dubrovniku.

Sjedili smo i ja sam se osjecao kao stranac u stranoj zemlji u kojoj pricaju mojim jezikom.Tako blizu a tako daleko,bili smo pravi par u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Sjedili smo puni ljubavi u nasim tijelima i gledali zalazak sunca u Dubrovniku, a ja sam upravo naucio jos jednu zivotnu lekciju.Teme nisu vazne ,vazno je sa kim ih dijelis, a ja sam svoje dijelio sam najdivnijom zenom koju sam ikada upoznao.Dijelio sam ih sa bicem napravljenim od ljepote i od dobrote.Jedno fino stvorenje koje je odlucilo da mi pokloni nekoliko dana svoga zivota i samu sebe na neograniceno vrijeme.Osjecao sam kao da se samo nebo spustilo na zemlju i donijelo mi ovoga meleka kao neku vrstu povjerenja meni ukazaznog od boga jer sam mu obecavao u svojim molitvama da volim ovo bice i on mi je ispunio zelju.

Sjedio sam pored nje sa obrazom priljubljenim uz njen i gledao je u oko.Veliko fino oko i toplina njenog obraza.Svaki moj pogled na nju bio je osmijeh.Osmijeh pun topline ,pun radosti.Ona se zvala moja zena,bice sa kojim cu podijeliti zivot.

Ona je bila odgovor na moje vjecno pitanje-kakva treba da bude osoba sa kojom bih pozelio da zivim,ona je bila odgovor na pitanje,ko je zasluzio da ga strastveno volim.Odgovor nije dosao kao misao,odgovor je dosao u vidu meleka koji je doletio u moj zivot i spustio svoja meka krila preko mojih obraza i obrisao s lica iscekivanje.

Hodali smo a ona me je znala uzeti za prvo za jednu ruku pa bi me onda uzela i za drugu.U tome je bilo necega sto male djevojcice rade kad se do usiju zaljube po prvi put.To me je naprosto ocaravalo kod nje.U njoj je ostalo te djevojcice.Dok smo hodali zabacivala je nase ruke gore dole,igrala se sa nasim tijelima.Ove stvari su me cinile presrecnim.

Njena ljubav je u meni pogasila svaku zelju da budem sa bilo kojom drugom.Ona mi je bila i ostala specijalna,tako sam mislio i prije nego sam je vidio tako mislim i sada kada sam je osjetio.

Mi smo dva neperfektna bica,dvoje ljudi grijesnih i sa manama,mi smo kao dva neizbrusena dijamanta koji su pronasli najvrijedniji brus zivota,ljubav.Ta ljubav ce da nas izbrusi i onda kada to ucini proci ce kroz nas kao svjetlost kroz dvije prizme kroz nasa srca i zauvijek nas spojiti.Tek tada cemo biti dijamanti,jer dijamanti su vrijedni tek onda kada ih neko pronadje i zavoli, a mi smo se nasli i zavolili i mi smo tek sada postali vrijedni,vrijedni sami sebi jer smo voljeni i vrijedni drugome jer ga volimo i sto se vise volimo sve smo vrijedniji i sebi i drugome!

Mojoj djevojcici od njenog djecaka!